Zašto dijete ne prihvaća dadilju? Evo što kaže psihoterapeutkinja Ana Vukman
U prvom izdanju Siterice.hr Talks ugostili smo divnu Ana Vukman – psihoterapeutkinju i certificiranu trenericu za roditeljstvo i partnerske odnose.
Razgovarali smo o temi koja muči jako puno roditelja i dadilja: Zašto dijete odbija prihvatiti dadilju?
Ana donosi potpuno svježu perspektivu – onu koja se pomalo “kosi” s modernim teorijama roditeljstva i savjetima koje danas čitamo na svakom koraku. Ona ne komplicira roditeljstvo. Upravo suprotno – vraća ga na jednostavnost, razumijevanje i realan život.
S razlogom iza nje stoji i knjiga 44 promjene za opušteno roditeljstvo, koja savršeno odražava Anin pristup: manje pritiska, više jasnoće, sigurnosti i povjerenja u sebe i dijete. A evo što nam je Ana rekla...
Sadržaj
-
Intervju s psihoterapeutkinjom Anom Vukman 🎙️
- 1. Kako objasniti djetetu odlazak roditelja i boravak s dadiljom?
- 2. Je li realno očekivati da će dijete odmah slušati dadilju?
- 3. Pretjerujemo li s objašnjavanjem svega djetetu?
- 4. Što kada je dijete pretjerano vezano za roditelja i ne želi se odvojiti?
- 5. Kako roditelji mogu olakšati suradnju između djeteta i dadilje?
- 6. Što kada dadilja ukaže na problem u ponašanju djeteta?
- 7. Kako se dadilja treba postaviti ako dijete testira granice?
- 8. Mogu li se djeca ponašati bolje s dadiljom nego s roditeljima?
- 9. Koliko je važno da dijete ima različite odrasle osobe u svom životu?
- 10. Što bi poručila roditeljima danas?
Intervju s psihoterapeutkinjom Anom Vukman 🎙️
1. Kako objasniti djetetu odlazak roditelja i boravak s dadiljom?
Ako su roditelji sigurni u svoju odluku, dijete će to osjetiti. Djetetu se unaprijed objasni tko dolazi, naglasi se poštovanje prema toj osobi i jasno se prenesu kućna pravila.
Roditelji su danas preopterećeni modernim teorijama, savjetima i strahom da će „nešto pogrešno napraviti“. Zaboravljaju da imaju roditeljski instinkt i autoritet. U želji da sve objasne, pitaju dijete za dopuštenje, pregovaraju i time brišu granicu između roditelja i djeteta. Roditelj mora biti vođa – smiren, stabilan i jasan.
2. Je li realno očekivati da će dijete odmah slušati dadilju?
Ne. Ako dijete kod kuće nije naviklo na autoritet, red i granice, ne može se očekivati da će ih odmah prihvatiti od nove osobe. Dadilja ne može u pet minuta uvesti ono što roditelji nisu uveli ranije. Potrebno je vrijeme, strpljenje i realna očekivanja.
3. Pretjerujemo li s objašnjavanjem svega djetetu?
Razgovor je važan, ali ne u svakom trenutku. Ako dijete npr. udara roditelja, nema pregovora – reakcija mora biti jasna i odlučna. Granice se postavljaju odmah, a razgovor dolazi kasnije. Dijete treba osjetiti sigurnost i vodstvo, a ne emocionalni kaos.
4. Što kada je dijete pretjerano vezano za roditelja i ne želi se odvojiti?
To često dolazi iz roditeljskog straha, grižnje savjesti i nesigurnosti. Plakanje i separacija nisu traume. Roditelji trebaju razdvojiti vlastite emocije od djetetovih potreba. Ako roditelj mirno i sigurno ostavi dijete, dijete će se lakše prilagoditi.
5. Kako roditelji mogu olakšati suradnju između djeteta i dadilje?
Roditelji moraju jasno stati iza dadilje. Dijete treba čuti poruku: „Ona je sada odgovorna, slušaj je i poštuj.“ Ako roditelji šalju dvosmislene poruke ili pred djetetom preispituju autoritet dadilje, dijete će to odmah iskoristiti.
6. Što kada dadilja ukaže na problem u ponašanju djeteta?
To ne treba shvaćati osobno. Kritika ponašanja nije kritika roditelja. Nažalost, danas se ljudi boje išta reći jer se roditelji često zatvore ili odmah imaju defenzivni stav. Povratna informacija je prilika da se dijete nauči nečemu boljem.
7. Kako se dadilja treba postaviti ako dijete testira granice?
Smireno, ali odlučno. Djeca vrlo brzo osjete energiju odrasle osobe. Nije potrebno vikati ni objašnjavati sve u nedogled. Jasna pravila, dosljednost i miran autoritet puno su učinkovitiji od povišenog tona.
8. Mogu li se djeca ponašati bolje s dadiljom nego s roditeljima?
Da, i to je vrlo česta situacija. Ako je dijete u prisutnosti roditelja "kaos", a dadilja donosi mir, strukturu i jasna pravila, ono se uz nju može ponašati znatno bolje. To ne znači da roditelji rade sve pogrešno, nego da dijete pozitivno reagira na njezinu smirenost i jasno vodstvo.
9. Koliko je važno da dijete ima različite odrasle osobe u svom životu?
Izuzetno važno. Djeci ne treba da svi budu isti i odnose se isto prema njima. Različiti autoriteti – roditelji, bake, dadilje, odgajatelji – pomažu djetetu da razvije prilagodljivost, poštovanje i razumijevanje društvenih odnosa.
10. Što bi poručila roditeljima danas?
Roditeljima treba više opuštenosti i povjerenja u sebe. Manje gledanja prema van – društvene mreže, teorije, savjeti – a više osluškivanja vlastite intuicije. Kada je roditelj miran i siguran, cijela obitelj to osjeti.
Na kraju, Anina poruka je jasna: dijete koje odbija dadilju nije "problem" niti znak da roditelji "sve rade loše i pogrešno". Najčešće djetetu jednostavno treba nešto jasnija struktura, sigurnost i smiren autoritet, ali i vrijeme. Kad roditelji stoje čvrsto iza dadilje i zadrže mirnu, odlučnu prisutnost, dijete se lakše prilagođava i uči povjerenju – u sebe, u odrasle i u nove situacije.